Razgovor povodom Dana Kinoteke Makedonije vođen u Art-kinu Croatia, Rijeka, ožujka 2010.
Svečana otvaranja ciklusa postjugoslavenskih kinematografija u riječkom Art-kinu ne privlače samo njegovu vjernu publiku i radikalne filmofile. Na njih dolaze i oni kojima je njegov pro- stor prilična nepoznanica. To su mahom pripadnici etničkih i nacionalnih manjina. No, poučno je prisjetiti se gostovanja Jiříja Menzela u tom kinu; gospođe iz Češke besede dočekale su ga s pladnjevima slanih kiflica posutih kimom da se režiser ne bi vra- tio kući gladan. Nakon tih finih kiflica, zalivenih češkim pivom i uvodnim protokolarnim besjedama, bilo bi prilično nezgodno publici servirati jednog Švankmajera. Zato je i bio odabran hu- morni Menzel. Ali riječki Makedonci koji su pohrlili na otvaranje Dana Kinoteke Makedonije, nakon uvodnog nastupa folklornog društva Ilinden dočekali su Antonija Mitrikeskog, koji im je predstavio svoj mračni film “Kao loš san”, što već pomalo graniči s mazohizmom. Dok je trajala projekcija filma, porazgovarao sam u atriju kina s njegovim autorom.
Vaši filmski počeci vezani su za enigmatično ime Koče To- penčarova. Tko je zapravo on? Zašto vas on tako često pro- ganja da ste mu posvetili čak dva filma?
Mitrikeski: Bio sam fasciniran istinitom životnom pričom o dvoje ljudi koji se zaljubljuju i žele biti zajed- no. On je u Makedoniji. Ona živi u Albaniji. Dijeli ih samo jezero. U tom periodu Albanija je bila izolirana od ostatka svijeta. Da citiram apostola Pavla koji ka- že: “Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam samo mjed koji ječi ili cimbal koji zveči”. U ime te ljubavi Koče ilegalno prelazi na drugu stranu jezera, u Albaniju, želeći samo uzeti djevojku i vratiti se natrag. Tada su granice bile zatvorene. Koče je uhvaćen na granici, Albanci ne mogu shvatiti da je došao zbog ljubavi. Oni kažu, ptica ne može da preleti, a ti si došao po ljubav. Koče je tretiran kao špijun, on živi godinama po albanskim zatvorima. Izoliran u tu- đoj zemlji. Kad je umro Enver Hoxha granice su se opet otvorile. Izmučeni Koče vraća se zajedno s voljenom u svoj rodni kraj. Ta ljubav, ustrajnost da se dođe do kraja vlastitog sna fascinirala me da napravim dokumentarni film o Koči Topenčarovu, a zatim i igrani Preko jezera – zbog ljubavi cijeli život u zatvoru.
Dok se studentski dani filmaša s ovih prostora uglavnom vezuju za prašku FAMU, vi ste odabrali Poljsku. Kakva vas iskustva vezuju za taj period?
Mitrikeski: Još kao gimnazijalac obožavao sam dokumentarne filmove. Tada su prije igranih filmova u ki- nima prikazivali filmske novosti. Jako me fascinirala istinitost, jednostavne i obične stvari. Imao sam prili- ku vidjeti dokumentarne filmove poljske crne serije – Munka, Karabasa, Bosaka. U meni se rodila želja da ih upoznam i naučim zanat od tih majstora koji su radili u Filmskoj školi u Łódźu. Jednostavno sam se prijavio na prijamni u Łódź i bio sam izabran među pet studenta. Jako sam se radovao. Ostao sam tamo šest godina. Asi- stirao sam kod velikih majstora poput Zanussija i Waj- de, a dolazili su i gostujući profesori poput Polanskog. Imali smo na raspolaganju mnogo filmova. Radili smo njihovu analizu. Tada sam snimio prve kratke filmove i dva TV filma. Škola se zanima za svoje studente i sudje- lovala je kao koproducent u mojim igranim filmovima. Drago mi je da sam imao priliku studirati tamo. A život je, kao što je govorio Wajda, prepun problema i ideja.
Svi filmovi koje smo vidjeli na Danima Kinoteke Makedonije puni su očaja, sporednih kolosijeka, loših snova i egzisten- cijalnog beznađa. Kad je Susan Sontag odlučila u ratnom Sarajevu postaviti Godota, Sollers je rekao da je sarajevska raja preumorna od patnji i ne treba joj Beckett već Marivaux. Kako to objašnjavate?
Mitrikeski: Ovaj narod, moj narod i naš narod, stalno je povezan s ropstvom i nasiljem. To ja ta naša sudbina, ali i sudbina balkanskih naroda uopće. Ta vječna borba između dobra i zla. U to je utkana i kolektivna memorija naših predaka. Izgleda da se ne može pobjeći od vreme- na u kojemu živimo. Glupost granica, zatvorene grani- ce, netrpeljivosti i razlike, bratoubilačke vojne, etničke tenzije. Razlike nas tjeraju da se upoznajemo. I u tome je ljepota. Duga tranzicija, kriminal, siromaštvo, velika nezaposlenost. Da dalje ne nabrajam. Ne možemo kao autori i da hoćemo pobjeći od te realnosti. Moja real- nost zove se Makedonija, koju povrh svega negiraju, ne priznaju joj ime, cijepaju nas u identitete i objašnjava- ju da predstavljamo opasnost, što je smiješno. Osob- no volim diskretni Menzelov humor, ranog Formana, gdje se problemi prikazuju nenametljivim humorom i tragikomikom. Ja sam tako odrasao. Govorili su mi da humor i smijeh oslobađaju, prazne negativne emocije poput straha, boli i agresije, zbližavaju ljude. Ono što je rečeno smijehom manje boli. Zato trenutno radim na novom scenariju u kojem se pokušavam osloboditi od te boli, sivila i težine koji ulaze duboko u psihologiju čovjeka. Želim raditi svjetlije filmove, s više humora.
Režiseri trenutno više vole postavljati pitanja nego dava- ti odgovore. Ne samo dokumentaristi. Vaš film Kao loš san adaptacija je drame Dejana Dukovskog Mamu mu jebem, tko je prvi počeo? Imate li vi odgovor na to pitanje?
Mitrikeski: Na to pitanje, naizgled jednostavno, nije mi lako odgovoriti. U nas ima jedna pjesma koja govori o pečalbarstvu. Govori o tome koliko je teško otrgnuti se od svog rodnog mjesta i svojih bližnjih. U toj pjesmi postoji stih u kojem se pita: “Tko je prvi počeo da ide u pečalbu?” Mnogo boli, ali odgovora nema. Dukovski u drami Mamu mu jebem, ko je prvi počeo? kaže: “Neko je rekao ‘ajde idemo!’ Svi smo se uhvatili kao slijepci za štap, nema tko da kaže stop, bratoubilački rat, etnič- ke tenzije. Ima li pobjednika? Svi su izgubili.” Ne mogu dati nijedan drugi odgovor osim da kažem da je život jako kratak, popravnog ispita nema, i da završim rije- čima glavnog junaka Šejtana, koji kaže: “Ljubav i smrt se ne objašnjavaju, cijeli život sam zaljubljen u obične ljude. Ne možeš pobjeći od svoje kože, nitko ne može. Da sam mogao, da sam mogao vratio bih se na početak. Da, rekao je da nije tako trebalo biti. Da, rekao je, vrati se. Boli me koliko te nema.”
Da li ste vidjeli originalnu kazališnu verziju u režiji Aleksan- dra Popovskog (koja je gostovala i u zagrebačkoj Gavelli)? Transfer teatra na film prilično je riskantan posao jer je riječ o dvama posve različitim medijima.
Mitrikeski: Kazališna verzija dijeli se na sedam krugova: Smisao, Radost, Vjeru, Nadu, Ljubav, Čast i Grijeh. Nešto poput krugova pakla iz Danteove Božanstvene komedije. Ljubav je, kako to reče Dejan Dukovski, poput statike, iznevjerenih snova. Iluzija svijeta koji funkcionira u vla- stitoj nesavršenosti. Film se razlikuje po tome što sam ja uzeo samo dvije priče koje sam povezao drukčije, na svoj način, po svom viđenju i intuiciji.
Antonio Mitrikeski u prvom planu na snimanju filma Kao loš san
Kako ste došli do Roberta Englunda?
Mitrikeski: Znao sam da će scenarij teško komunicirati s publikom, jer sam želio prikazati unutrašnje svjetove koji poniru u dubinu duše. Prikazati profesorovu tamnu stra- nu, njegovu kontroverznu prirodu, prikazati Europu koja samo po sebi ne znači i bolji svijet. Dugo sam tragao za glumcem koji bi mogao prenijeti taj lik na ekran. Robertu smo predali scenarij preko njegova talijanskog agenta. Prihvatio je odmah i rekao da bi sa zadovoljstvom odi- grao ovaj lik i bez honorara. On je glumac koji je u sta- nju reći puno uz malo dijaloga, pretežno kroz unutarnje monologe, i uspio je pokazati da Europa sama po sebi ne znači bolji svijet. Robert je to tako odigrao da Ivanov lik preko njihove zajedničke igre nije ušao u poročni krug. To je samo još jedna zabluda o novom svijetu, o učenju.
Nakon riječke premijere dio publike je prigovorio filmu da je okrutan prema ženama. I doista, Dukovski tretira žene ili kao žrtve silovanja ili ih svodi na anđele/svetice. A nekako paralelno s distribucijom Grlićeva filma Neka ostane me- đu nama, u kojem Mikija Manojlovića proganjaju traume i krize sredovječnosti, u riječkom Art-kinu se održala pro- jekcija vašeg filma Kao loš san u kojem tog istog glumca proganjaju traume rata. U oba slučaja riječ je o muškarcu naglašenog libida koji na neki način misli penisom. Kako to tumačite?
Mitrikeski: Na Balkanu postoje nasilje i strasti. U dramama Dejana Dukovskog postoji žena koja čeka, ali i puno promašenih životnih situacija. I ne samo kod že- na. To se događa i muškim likovima. Likovi ne uspije- vaju komunicirati i zato oni ne mogu ni dati ni dobiti. Ljubav se teško iskazuje. U muških likova emocije su atrofirale. Mislimo da su muškarci u osnovi egocen- trični slabići koji nisu u stanju izići na kraj sa svojim strahovima, agresijom, ljubomorom i depresijom. Za- boravili su na mala zadovoljstva i radosti. Šejtan je prekasno počeo misliti na Ikoniju.
S obzirom da pripadate autorima koji vole pričati priču, čini mi se da vam je razbijena dramaturgija predloška Dukovskog bila izazov.
Mitrikeski: Pri radu na scenariju s Dejanom, moje su zamisli bile da napravim dvije priče i da se fokusiram na unutarnji monolog i na tamnu stranu čovjeka s kojom se ne može pomiriti, onim što nesvjesno nosi u sebi. Otud Šejtanovo samoubojstvo. Bratoubilački rat uža- sno devalvira čovjeka, pretvara ga u ono čega se i sam užasava. A s druge strane postoji tamna profesorova strana, Europa koja automatski ne znači bolji život. Tu pravimo drugu priču na drugoj razini. Htjeli smo poka- zati da se sreća krije u nama samima, u malim, naizgled običnim stvarima.
Kakvi su vam planovi?
Mitrikeski: Iz fonda kinematografije Makedonije dobio sam potporu za igrani projekt Djeca zimskog sunca pre- ma scenariju Gordana Mihića. To je ljubavna priča am- bijentirana oko Prespanskog jezera. Pratimo doživljaje jedne obitelji, njihove radosti, želje, posao, fantazije i boli. Priča je protkana lakim humorom. Pregovaramo s koproducentima iz drugih zemalja. Vjerujem u ovaj pro- jekt i u svoje suradnike.
Kako funkcioniraju koprodukcije u makedonskom filmu? Ko- liko je jaka njegova nezavisna i niskobudžetna produkcija?
Mitrikeski: U posljednje vrijeme gotovo da nema filma bez koprodukcije više zemalja. Ali nažalost sredstva koja se odvajaju za film su malena, bez koprodukcije se teško može realizirati film. Čine se napori da se u Makedoniji realiziraju bar dva dugometražna igrana fil- ma godišnje. Komisija pregledava scenarije, nastoji dati šansu ne samo afirmiranim autorima već i debitantima. U Makedoniji imamo odlične filmske radnike koji su se profesionalno dokazali kod kuće, ali i vani, na festiva- lima. Postoji i ono što se u vas naziva “festivalizacijom kulture”. Tu je Festival filmske kamere Braća Manaki, Skopski filmski festival, Cinedays –festival europskog filma, Asterfest – festival dokumentarnog filma. Na nji- ma se ostvaruju kontakti i razmjenuju iskustva. Mi smo malena zemlja, a film je medij koji nas mnogo brže i efikasnije približuje svijetu.
Koliko je u makedonskoj kinematografiji prisutan “odljev mozgova”? Vidimo da su se neki makedonski filmaši afirmi- rali u pečalbi. I Teona Mitevska živi u Parizu. To vas pitam jer kao docent na Fakultetu za dramsku umjetnost pri Univerzi- tetu Sv. Kiril i Metodij u Skopju možete na neki način izravno opipati autorski puls onih koji obećavaju. Da li su se neki od njih nakon kraja studija afirmirali kao relevantni autori ili se sve svodi na režiju glazbenih videospotova?
Mitrikeski: Makedonski film iznjedrio je afirmirane filmske radnike koji su naši najveći ambasadori. Dio njih poput Milča Mančevskog, Teone Mitevske, Ive Trajkova i Svetozara Ristevskog pretežno žive vani, a rade u Make- doniji, te povremeno i vani. Nije to odljev kadrova, već jedan oblik suradnje. Oni rade za Makedoniju. Postoji tendencija za rad u drugim zemljama, ali teme kojima se oni bave ostaju duboko makedonske, premda ujedno i univerzalne. Iz katedre Fakulteta za dramsku umjet- nost u Skopju izlaze odlični kadrovi i talentirani mladi ljudi. Oni snimaju na fakultetu praktične filmove i dobi- vaju nagrade na raznim festivalima, od Łódźa i Sarajeva do Amsterdama. Neki od njih završavaju vani, a drugi ostaju u Makedoniji i orijentirani su na koprodukcije. Uz sav tehnološki napredak, svijet je postao jako malen.
razgovarao: Dragan Rubeša